.siluete.

Samo bih htjela s nekim pričati. S nekim tko bi me uistinu saslušao. Tko bi mi dao da plačem kad bi mi se plakalo.
Kada bi netko imao vremena za mene. Interesa. Kada bih nekome bila na prvom mjestu.
Htjela bih nekome reći kako živim okružena duhovima. Siluete prošlosti koje me proganjaju kroz priče. Kroz fotografije. Sjećanja.
Ipak, moji su to duhovi. Prate me gdje god odem.
Mrzim način na koji ljudi pričaju o bolestima, kako ispunjavaju njihove isprazne živote. Zašto ne pričaju o svim lijepim uspomenama? Zašto ne gaje nadu da će se bolest izlilječiti, život nastaviti?
Umorna sam.

.i know it's freezing but I think we need to talk.

Bila je 2005.-a.
Godina kada sam upisala srednju školu.
Godina kada je Bright Eyes objavio pjesmu Lua, koja je postala moja omiljena.
Godina kada je izašla je treća epizoda Ratova zvijezda.

Zvao se Dječak. Ispravak, ja sam ga zvala Dječak.
Nisam ga upoznala te godine. Upoznala sam ga prije...Ali te godine je postao Dječak.
Tko je on bio i kakav je bio? Počnem li ga opisivati vjerujem da ću koristiti previše superlativa, koje, vjerujte mi na riječ, nije zaslužio. Ali tada, u žutim hodnicima moje srednje škole, bio je crno-bijeli film koji bi povremeno provirio iz mnoštva.
Nemojte misliti da je crno-bijelo ikada značilo nešto negativno...To je jednostavno bio moj način da primjetim samo ono bitno. Boja je bilo previše i umarale su me. Ponekad bi mi zbog njih promaknule bitne stvari. Zato npr. uvijek znam prepoznati njegov osmijeh...Čak i 10 godina kasnije. Prepoznajem ga, kao i njegov hod. I njegov glas. Nema boje. Nekad nema slike. Nekad nema tona. A nekad nema ni njega, pa ostanu samo uspomene.
Najčešće me glazba vrati k njemu u mislima.
Sjetim se kako nam je to bila glavna poveznica i nasmijem se.
Samo smo se u tim godinama zaljubljivali u ljude koji slušaju istu glazbu kao mi. A bilo je lijepo biti dijete.
Nevinost života, emocija, težnji.
Tada su bili dovoljni pogledi. Neki usputni dodir, kao kada mi je dodao moju bocu vode koja se kotrljala stepenicama. Tada sam imala vremena. Bila sam strpljiva.
Mislim da nije bio svjestan toga, ali bio mi je najbolji prijatelj kojeg sam ikad imala. Iako nikad nije bio u potpunosti prisutan, znao je ono što se nalazilo u najvećim dubinama moje duše.
Uvijek sam vjerovala da bi se naše duše prepoznale da se jednom negdje sretnu...
Danas je stranac. Dragi stranac. Toplo hladna uspomena na odrastanje.

Nekad ga pronađem u Našem gradu. Ali rijetko navraćam. Moj život je negdje drugdje, kako Kundera kaže.
Našim linijama nije bilo suđeno da ostanu dugo isprepletene.
Ali zauvijek će ostati atavizam 2005.-e.

Godina kada je život postao malo teži.
Godina kada se jedna Djevojčica strahovito nadala poljupcu.
Godina kojoj se vraćam kad trebam malo djetinje snage i naivnosti.

Prošlo je 10 godina...Mnogo se toga promijenilo, a ja sam u snovima još uvijek u istom hodniku.

Oznake: uspomene, 2005, dje;ak

.courage is not the absence of fear, but the mastery of it.

U novoj godini želim više hrabrosti. Za djelovanje, za govorenje, za riskiranje.
Nisam jedna od onih koje donose bezbroj novogodišnjih odluka i potom se nijedne ne drže. Vjerujem da je svaki dan jednako prikladan za odlučit promijeniti svoj život. Ali, ako s vremenom i godinama dolaze neke promjene u nama samima, voljela bih da ove godine to bude već spomenuta hrabrost.
Zašto hrabrost? Zato što sam najveća kukavica koju poznajem. Zato što glumim da sam toliko jaka i da me ništa ne pogađa i da se ne bojim rizika, ali zapravo umirem od straha. Bojim se koga ću razočarati, kako će tko reagirati, hoće li me netko odbiti.
Ponekad mi se čini da bih se bojala i vlastite sjene da nije zašivena za mene.
Imam sreće što imam sjajne prijatelje koji su uz mene bez obzira na odluke koje donosim. Dogodi se tako da me trpe u svim stanjima i raspoloženjima te mi uvijek pomognu pri racionalizaciji odluka.
No, kako sam točno došla do razmišljanju o hrabrosti... Tako da sam gledala u bijeli prozorčić još nenapisane poruke i nisam smogla hrabrosti da napišem ono što mi je na srcu.
Zato ću to podijeliti s vama, jer možda negdje u bespuću interneta dođe do osobe kojoj je namijenjeno.

Znam da sam sjebana, prepuna neriješenih stvari i duhova prošlosti, ali kada si me poljubio sve je stalo. Poljubi me još jednom, pa da život ponovno krene.

Oznake: hrabrost, nova godina, 2015, početak

.svijet je prekrio snijeg.

Susrela sam te,
nekoliko puta,
sinoć.

U licu stranaca.
Pod božićnim svjetlima.
U kamenim ulicama.
Pod krošnjama stabala u parku.

Bio si tu.
Ponovno.
Kao da nikad nisi otišao.

Prošlo je godinu dana.
Nekad čujem škripanje guma.
Nekad čujem našu pjesmu.
Nekad vidim tvoj osmijeh.

Zamislila sam te.
U ulicama našeg grada.
Još jednom.

Nedostaješ mi...

pismo bezimenom.

Najdraži bezimeni,

ako se dogodi tako da me više ne bude, želim da znaš što mi je na srcu.
Najdraža su mi buđenja s tobom. Imam osjećaj kao da se pretvoriš u magnet i ne možeš se oduprijeti privlačnim silama kreveta. Mene to nasmijava, a i daje mi priliku da te gledam dok spavaš. Uvijek se činiš tako spokojan i ja nekad zamislim da je tako jer si pored mene.
Najdraža su mi jutra s tobom. Sjedimo na balkonu, ti piješ kavu, ja čaj. Pričamo, uvijek pričamo. Među nama nema mnogo tišina, volimo dijeliti svoje različite svijetove jedno s drugim. Ne volim dijeliti te misli s drugima...Mislim da si jedan od rijetkih koji me uistinu razumiju, a ne samo toleriraju.
Najdraža su mi podneva s tobom. Nekad se u to doba vratimo izležavanju na krevetu, nekad sjedimo na kauču. Nekad odeš u to doba...
Najdraža su mi popodneva s tobom. Nema te aktivnosti koju ne mogu raditi s tobom. Ponekad smo toliko slični. I jednako euforični oko igrica, serija, filmova...Nekad se izgubimo u teorijama, razgovorima o socijalnim eksperementima, kritiziranju svijeta.
Najdraže su mi večeri s tobom. Bilo da ih provodimo sami ili u društvu, bilo da su uz pivo ili cedevitu, s tobom mi nikad nije dosadno. I uvijek se sjetim još nečeg što mi se dogodilo u danu što ti želim ispričati...Zapravo, kad malo bolje razmislim, često se dogodi da mislim na tebe kad mi se dogodi neka zanimljiva situacija i veselim se tome što je mogu podijeliti upravo s tobom.
Najdraže su mi noći s tobom, koje rijetko prespavamo. Upravo zbog toga volim i zore s tobom.
Nemoj zamjeriti, volim cijeli dan kad si sa mnom.
Odnos kakav mi imamo drugačiji je od svih odnosa koje sam ikad imala. Prije svega sam ti zahvalna što me uistinu poštuješ i držiš ravnopravnom. Želim da znaš da mi tvoje prijateljstvo znači više nego mogu iskazati riječima. Pronašla sam te slučajno, a voljela bih te zadržati, namjerno.
Ako se dogodi da me više ne bude, obećaj mi da ćeš me se sjetiti u gluhim satima, lijenim nedjeljama, na tramvajskim stanicama.
Nikad ne nestajemo, samo prelazimo u druge oblike.

.what do you see when you close your eyes?

Bojiš se mog suočavanja s budućnosti.
Plaši te način na koji sam svjesna prolaznosti, način na koji ravnodušno promatram svijet.
Nedostajem ti, kakva sam nekad bila.
Znam da se sjećaš radosne djevojčice, one koja je istraživala svijet, koja je znatiželjno promatrala sve oko sebe, koja je vjerovala u najdivnije bajke i najljepše snove.
Znaj, i meni nedostaje.
I ja se ponekad pitam gdje je i može li samo, barem na kratko, opet doći, pomilovati me s malo pozitivne, naivne, djetinje energije.
Bojiš se kad vidiš da se ne bojim smrti.
Plaši te to što se ja ne bojim, jer se osjećaš da me nemaš od čega štititi.
Ali, vjeruj mi...Uz svu prolaznost ovog svijeta jedno znam- ti si moja vječna konstanta, ti si nepromjenjivi dio jednadžbe i jedna drugoj u srcima bit ćemo zauvijek.

.the rest of the world was in black and white, but we were in screaming color.

Kroz godine sam odaslala mnogo molitvi u nebo. Sada kad o tome razmišljam, shvaćam da nikad nisam zahvalila na uslišenima.
Shvaćam da ih možda nisam ni zaslužila.
Mnogo toga sam krivo napravila. Prije, sada...uvijek.
Ne znam čega se bojim i ne znam od čega bježim. Ne znam ni gdje.
Rekla mi je jučer jedna kolegica "Ti si malo izgubljena osoba, jel da?".
Jesam, izgubljena sam.
Zapetljana sam u svoj bijes, svoju ljutnju, svoj sram, svoju nesigurnost.
Gušim se svojim ponosom i prešućenim riječima. Osjećam hladnoću na svojoj koži, tihu jezu samoće.
Voljela bih da sam bila strpljiva. Da sam ti dala vrijeme koje si trebao i da sam shvaćala da i ja trebam vremena.
Zadnja poslana molitva bio si ti.
Možda je ova test mog strpljenja...

Hajde moje sve, moje ništa, usliši se...Molim te.

Izgubila sam te, bez da sam te ikad imala.
Nikad nisi bio moj. Ali, naše ništa bilo je moje sve.
Tražim oprost, drugu šansu.
Kocka je bačena.

.star crossed.

Noćima pišem pisma u mislima. Sva su naslovljena na tebe.
Pokušavam uhvatiti tvoje poglede, osjetiti tvoje zagrljaje, izgoriti pod tvojim usnama.
Tragam za tobom, između redaka, kroz tišinu i mrak.
Nastojim održati srce mirnim, ali ono kuca ratni marš. Spremno je za bitku. Za rizike.
Izgubila sam riječi. Oteo si mi ih prvog dana.
Ne znam što nas čeka u budućnosti. Zapravo, ne znam ni postoji li budućnost za ovu množinu...
Obećala sam samoj sebi da ću prestati tragati za smislom, za pojašnjenjima i za racionalizacijom.
Tu sam, čekam te. Tu si, pored mene.
Zajedno smo odvojeni. Odvojeni smo zajedno.

all of your flaws and all of my flaws...

Nježnost prvog poljupca.
Tvoj dodir, tvoj miris, tvoj okus.
Sve što sam ikad bila i sve što ću postati. Kao natalna karta, ispred mene otvara se svijet. Mogućnosti...Tvoje, moje...Naše.
Otkud ti, odjednom...?
Ostani.