.u svakom septembru ima nečega nalik na tihe rastanke.

Bio je to jedan od onih kratkotrajnih rajeva. Komadić vječnosti. Trenutak dok se kovanica u zraku okreće. Trenutak u kojem će kocka dotaknuti podlogu.
Sekunda susretnutih pogleda. Sjedanje za isti stol.
Njegov naglasak.
Rijetko imam priliku susresti osobu s kojom razgovor tako klizi, nema neugodnih tišina, nema konfliktnih situacija...Slični u svojim različitostima, strastveni, no elegantni.
Pišeš mi rijetko, ali slatkorječivo. Zavedeš me udaljen kilometrima, osjećam ti se blizu.
Uvijek su naša tijela dijelile rijeke, naše prirodne granice. No duše u nekom transcedentalnom svijetu upijaju jedna drugu, misleći samo na sastanke, zanemarujući privremene tjelesne rastanke.


Često ne znamo što nam nedostaje, tragamo za time, tražimo sebe u drugima, tražimo druge u sebi. A onda, niotkud se pojavi trenutak bistrine, kao kada se more smiri nakon oluje i oblaci se rasprše. U toj bistrini postaje jasno da nedostajemo sami sebi.

Oznake: vječnost, raj, rastanak